April nam se vratio u punom jeku, umjesto da uživamo na toplom suncu maja, najljepšem mjesecu u godini, mi trčimo i navlačimo kabanice, skidamo kabanice, oblačimo badiče, trčimo sklanjamo sve što je pokretno da vjetar ne odnese...jednom riječju kaos do besvijesti. Danas je padala kiša i grmilo i sjevalo, nebrojno puno puta i bivalo izmjenjeno sa sjajnim sunčanim intermezzima. Ludo, baš ludo vrijeme. Pa kako da ja budem normalna osoba i ponašam se tako kad svaki porast ili pad tlaka osjećam kao dio mene, kako? Luda sam ko pustinjski dugouhi netopir ili sibirski bijesni zamorac ili bodljikavo prase ili ko zna što sve ne...a i klinci su takvi i još gori i ovaj dan je definitivno, kompletan fjasko. Već od rane zore sam na nogama jer su se mladići odlučili kulturno uzdizati rano ujutro u sam cik cak zore, čitajući molim lijepo, ni više ni manje nego budističke vrlo rijetke i skupe knjige. Sva je sreća da sam ih na vrijeme spazila prije nego su se krenuli čerupati za istu, tko će listati, a tko pokazivati prstom i objašnjavati značenje pojedinih mudri koje je dotična knjiga prikazivala.

Nakon takvog nehumanog buđenja, dan jednostavno nije mogao krenuti u nekom pametnom smjeru, a i nije, kao da je znao da se to od njega ni ne traži. Ovi mali obično gablaju nutelu sa putrom na kruhu, ponekad maznu sve u rekordnom roku i traže repete, a ponekad samo oližu namaz a kruh još sav nagnjecavljen zaljepe negdje dok nitko ne gleda. Kao recimo danas. Našla sam jedan komad polupogižene šnite kako se ugodno smjestila u drvenoj kutiji u kojoj stoje daljinski. Druga šnita je bila bačena Kiki, koja nije pokazivala znakove zainteresiranosti jer su pojeli upravo ono što i ona voli, tj. čokoladu.

Vani su bili 14 puta po 17 minuta, toliko je naime bilo moguće uloviti dobrog vremena između svih onih pljuskova. Naravno da su se svih 14 puta smočili od glave do pete, upohali u pijesak i takvi ušli u kuću. Pijesak mi još uvijek škripi pod zubima iako sam popila već hektolitre vode ne bi li se oslobodila zla. U jednom malom koferčiću koji sam skinula iz vrha ormara da vidim kaj je nutra, našla sam šlauhove za plivanje, njihove od lani u obliku malih kitova sa na gore zavrnutim repom. Dawa se toliko mučio da to napuše da je na kraju napuhao do pola, a onda sam ja ostatak i njemu i bratu. U tome su se valjuškali i bio je blaženi mir punih sat i pol. Nakon ručka koji su elegantno izbrljali ko male svinje u kupusištu, majka je pošla u kuhinju srediti suđe i ostavila svoju milu dječicu samu u dnevnom boravku da uživaju u Pingu crtiću. Neobjašnjiva tišina prolomila se sobom i zapuhnula me do kuhinje (koja nije daleko), tako da sam dotrčala u tri skoka da taman vidim kako moje milo djetešce namače ruku do ramena u akvarij i pokušava uhvatiti skalara koji bijesno juri tim malim prostorom. Brat mu je pri tom zdušno pomagao sa druge strane . U takvoj sam ih situaciji ulovila da se nisu stigli izvući kao što to obično čine, već sam pohitala po moju čarobnu žlicu iz ikeie, kako je Rudarka znalački skužila i namlatila ih u trku prije nego su se snašli. Malog sam ronioca odvukla od akvarija, a poklopac koji je potonuo do prljavog dna sam jedva ispecala, za to vrijeme dok sam ja sanirala akvari moje milo mlađe dijete je utrčalo u kuhinju bez ičijeg znanja i saznanja i Kikinu vodu ulilo u paju zdjelicu sa suhom hranom i napravilo pritom opći potop i zbrljoć. Namočivši pola bambusovog tepiha i prolivši skoro svu vodu oko zdjelice. To sam naravno sve primjetila kad sam završila sa čišćenjem akvarija, tad sam ga odvukla na presvlačenje i pranje ruku, a za to vreme je njegov minutu stariji braco ponovo provalio u akvarij. Jednom riječju - kaos!

I sad ti budi fit i normalan roditelj. Konac djelo krasi ili tako nekako ide neka poslovica ili već što. Tako je bilo i kod nas. Kiki i inače baš ne ljubi kad joj klinci bacaju svašta u njen krevetac pod policom, a najmanje kad ju dok tamo spava, šutiraju nogom ne bi li ju istjerali od tamo. To je inače zabranjena rabota i oni to jako dobro znaju. Danas su bili izuzetno grubi i krenula sam ih odvući od njenog loga i spustila sam ruku da povućem Dawu od tamo i pas me ugrizao za mali prst. Jako. Sad imam lijepi crni korijen nokta. Baš pred put. To je nešto što i inače najviše volim uz masnice po nogama naravno.
Bili su jako nježni nakon tog incidenta i prema meni i prema Kiki, pitam se zašto. Banda jedna razularena. jedva čekam da ih predam ko štafetu, dragoj baki. Ne želim ih vidjeti tjedan dana. Mislim da sam zaslužila koji trenutak odmora od tasmanskih đavolaka.

Svake godine na dan punog mjeseca u maju, budisti cijelog svijeta slave Vesakh. To je dan koji obilježava rođenje, prosvijetljenje i utrnuće ili Parinirvanu Buddhe. Povodom tog blagdana, sutra će u Minhenu biti velika cijelodnevna svečanost, koja se u Westparku
održava svake godine. Nadajmo se dobrom vremenu sutra.
Slike slijede...

Zašto moram svaki jebeni prokleti dan ponavljati jednu te istu priču. Zašto taj čovjek ne razumije da sam mu ja žena, a ne kućna pomoćnica i da nemam namjeru za njim skupljati kuhinjsku krpu punu mrvica, nakon što je požderao cijelu polovicu, a zna da mu bijeli kruh škodi. Kreten i budala. Ljuta sam ko ris. I još smo se dogovorili da ja radim sve po kući, nije mi teško ali brate slatki pa možeš se valjda za jebeno smeće brinuti. Nije to nešto tako spektakularno teško, svaki drugi dan je puna vrećica od komposta, a ostalo smeće se skuplja u veliku vreću valjda i po tjedan dana. Ali ne, gospon čeka da se smeće počne prosipavati iz vreće na sve strane, da djeca počnu navlačiti stvari iz nje. Nije to ništa prljavo i nečisto, to je samo ambalaža ali svejedno dobijem mlade kad to vidim. Kompostnih škarnicla imam po tri u kuhinji jer ih iz principa ne želim ja odfurati van. Jebi se dragi, dogovor je dogovor. Neću baš i gotovo.
On ne stigne jadan, a igrati se na kompijuteru stigne i čitati vijesti na teletextu. Ma zajebi spiku.
Danas sam se rasplakala od jada kad mi je te mrvice ostavio na krpi, sve fino razvučeno i otvoreno. I ode on. Pa reko čovjeće, pa kaj si slijep, lud, koji ti je kurac. Daj to pospremi. Da nemre on na sve misliti! Ma nemoj, a na to da se prvo nazove mamica u ranu zoru, to se nikad ne zaboravi. Uf. Bijesnim maksimalno.

I već mu se prijetim da ću jedan dan samo nestati, a njega ostaviti samog sa djecom i psom, pa da ga vidim onda. Kak bi se snašao u đumbusu i govnima, smrdljivim čarapama i mrvicama od kruha. Taj bi valjda za mjesec dana kročio kroz mrvice do pasa, kao kroz snježne nanose. A žohari veličine mačke bi haračili unaokolo. Djeca bi bila posrana i sa sasušenim i zakorenim šmrkljima i to ne od propuha ili hladnog zraka, već od pregrijanosti.

Ne ne, neću otići sama povest ću i djecu sa sobom, ne mogu im to prirediti, povest ću i psa, ne želim da krepa jer nema vode u zdjelici. Ma ne, povest ću i njega jer nema smisla da žohari mutiraju do te veličine, ko bi ih se kasnije riješio. Morali bi baciti bombu u stan i zatvoriti vrata. Manji bi nered ostao od onoga što je on u stanju napraviti....

Sve je živnulo brzinom munje. Do maloprije su još visibabe se klatile po dvorištima, a danas je u našu selendru doplovilo ljeto. Da mi sva ljetna garderoba nije u podrumu u kutijama, danas sam uredno se mogla prekostimirati u kupaći i izvući bazen. 26 u hladu je fina cifra, za to da je pred samo 7 dana bilo nepunih 2 stupnja po danu i da se snjeg još ledenio po sjevernim zakutcima. Ptice su ludovale u proljetnim ljubavnim makinacijama i to tako šašavo da mi se jedan par vrabaca dvaput za redom skoro zaletio u glavu, stvarno su ga pretjerali. Znam ja da ljubav ne pozna granice ali ovo je malo previše čak i za mene žilavu. Komarci, muhe, ose i bumbari su također raspojasani, makar najezde prva tri navedena primjerka dočekujem naoružana do zuba. Bumbare volim, nemam niš baš protiv njih. Nit su oni agresivni, niti ubojice mojeg slobodnog vremena. Ništa mi nema gore nego kad fino zalegnem poslije ručka na terasicu u moju omiljenu ležaljku a jedna muha me napikira i krene klat i provocirat. Ludim. I dok se ne dignem i odem u kuću po kloparalicu za muhe, ova davi ko bostonski davitelj, a kad se vratim naoružana, muha se izgubi u vidu lastinog repa... Pa si ti misli, kak kukci nemaju inteligenciju. ;))

da mi je SF pričica "Nepredviđena situacija" ušla u izbor za Sferinu zbirku priča objavljenih na blogu?

Ako nisam, sad se hvalim


U nedelju bi trebala prisustvovati promociji zbirke. Prvoj u životu.
U Sferakonu, ma gdje to bilo...

Jako sam ponosna na sebe, od dvije prijavljene priče jedna je ušla u završni krug.

Ovo je naš auto parkiran ispod prozora. Dragi je samo čuo "tup" i nakon toga se oglasio alarm. Dok je skočio do prozora, kradljivec je već podbrusio pete. U jeftinu plavo bijelu vjetrovku obučeni Turčin. Nije se baš okoristio plijenom jer ga je u brzini potrgao ali je zato šteta na autu pozamašna. Uspio je zgrabiti jedan od dva monitorčića koji služe da blizanci gledaju svoje omiljene Teletabise, Vini Puha ili Pinqua, dok se vozimo na duže relacije. Kak su priheftani za svoje stolice ne mogu se zajedno igrati pa je ovo idealno riješenje. Pitam se što bi rekao provalnik kad bi znao da su u pretincu za "rukavice" bile naše putovnice koje spavaju tamo od prošlog putovanja i naravno DVD plejer koji se nalazio pod suvozačevim mjestom? Sigurno bi si odgrizao uho od muke, pa i neka, i ja bi mu ga odgrizla. Sad moram po mlijeko za klince sutra upogoniti kolica jer ne mogu dovući gajbu na leđima. Proklet bio tamnoputi kradljivac, on i njegova lakomost. Zaista ne razumijem takve stihijske tipove. Čemu je ta cijela akcija vodila? Ukrasti mali monitor koji se može rabiti samo zajedno sa pripadajućim plejerom i koji se može kupiti u svakoj drugoj prčvarnici od dućana za nešto manje od 200 eura? Pa nije to neka lova da se zbog toga isplati riskirati sjedenje u zatvoru. Ja bar mislim, možda on misli drugačije. Ko bi ga znao. I onda se ja čudim ko picek glisti kad nas Nijemci svrstavaju sve u istu kategoriju i zovu pogrdnim imenom. Pa nije ni čudno. Zaista nije.
Policija koja je naravno pozvana odmah, stigla je u rekordnom roku, kao da su sjedili negdje iza ugla, odala nam je tajnu našeg plemenitog kvarta. Nisam do sad ni znala gdje živim. O kažu oni, ma da, ima jedna banda koja čak i po zajedničkim garažama krade navigacijske uređaje. Tako da ne znam čemu se ja čudim. Bit će super ako nam priznaju osiguranje ako ne, idem u lov na glave.


(Samo kad se sjetim da se je to isto tako moglo desiti i dan prije puta, dođe mi muka...)


Ovo sam poslikala čekajući murju

Danas sam si farbala kosu. To delam zadnjih par godina otkako me pod naglo napadoše sjede lasi. Imala sam ih i prije sporadično ali u zadnjih par godina se iz nekog razloga dobro osjećaju kod mene pa su dopelale i bližu i dalju rodbinu. Primjetila sam da rado kampiraju i bave se ribičijom. No danas im je odzvonilo. Kupila sam si dvije farbe jer sam prošla dva puta shvatila da mi jedna kutija boje ni pod razno nije dovoljna za kosurinu koju imam. Danas sam naime skužila, da mi ni dvije zapravo nisu dosta jer mi je bar trećina lasi ostala suha, posebno po krajevima. Vidi se da sam rođena frizerka. Koje su mi boje potrebne ni to nisam znala već svaki puta nešto novo eksperimentiram pa tako i izgledam. Kao jedan veliki eksperiment. I debeli. Mjestimično. Ovaj puta sam uzela dvije iste boje, za svaki slučaj ako se razne nijanse ne podnose, da mi ne oksidiraju na glavuši, baš bi mi samo to trebalo. Obukoh rukavice i bacih se na farbanje. Prije toga sam ne znam ni sama iz kojeg blesavog razloga išla čitati uputstvo koje je isto na svim bojama za kosu i neću biti ništa pametnija ako ga ponovo pročitam. Ali tu se desio jedan čudan pomak. Znala sam to te sekunde kad sam to pročitala. Naime šta? Piše u uputstvu za upotrebu da je opasno ako boja dođe u oko i da se odmah oplahne vodom, a ruke moraju biti u rukavicama jer je boja iritantna i nagrizajuća. Mislim si, da, pa to znam zakaj mi to govore i zamahnem glavom da zabacim jedan pramen i on se nekako zaljepio onako umočen u boju i opali me direktno po otvorenom oku.

Znala sam već odavno da je opasno čitati uputstva za upotrebu blesavih općepoznatih proizvoda ali mi vrag nije dao mira i evo mi ga sad na. Dok sam ja skinula jebene zaštitne rukavice koje su bile utrackane bojom već me oko počelo ozbiljno peći. Što da vam pričam dalje. Oko mi je crveno i natečeno, oplahnula sam ga vodom ali mu to nije puno koristilo, zatim sam ga zanemarila na jedno 20 minuta koliko mi je trebalo da ostatak kose kako tako pofarbam, dok mu nisam ponovo stigla priskočiti u pomoć. Sad se eno odmara u krevetiću blago crvene bjeloočnice i mutnog pogleda. Kapala sam ga kapima od ehinacee, pa se nadam da će do sutra biti čilo i veselo.

Mali kolaž nema veze sa temom ali je tu da uveseli čitaoce. Šaljem svima ćoravu pusu :)
(jebo smajliće u postu)

Kako od dječje igre nastane opća panika. Jednostavno. Dovoljno je da se u igru uključi tata. Tako je bilo i sinoć. U malo "jahanja konjića" i škakljanja, desilo se nešto što nitko osim Nyime nije primjetio. Odjednom je počeo plakati i držati se za ruku. Naravno da je otac plemenite sitne dječice te sekunde pao u komu, jauk i lelek. Vjerojatno veći nego onaj Nyimin. No mali je plakao ozbiljno i već smo se pobojali da nam ne gine dječja bolnica, a to je cijelo putovanje jer ova selendra od gradića gdje živimo nema dječje bolnice ali ima veliku pivovaru, mljekaru i još koješta. Kome još trebaju bolnice. Tako da smo radije zvali kućnu posjetu, dežurnog lječnika jer ruka nigdje nije bila ni crvena, ni naotečena, a ni vruća. Ručicu sam mu povezala i malo imobilizirala velikom platnenom pelenom i tako smo nas dvoje proveli noć. Doktor je došao i mališa je prestao plakati i smijao mu se, nismo mogli vjerovati. Micao mu je ručicu, a ovaj ni a ni be. Kako je doktor otišao, ovaj je nastavio sa urlačinom, pa ti budi pametan. On je plakao ja sam skakala, animirala, pjevala, dragala, nosila mlijeko, dubila na glavi...
Jutro je bilo jednako plaćno kao i večer, pa smo zvali pedijatra da ga on pogleda još jednom. Pregled mimo termina je zakazan za 1 sat. Već u 11 je Nyimica krenuo u akciju po kući haračiti i to sa obje ruke podjednako.
Tako da nismo više znali što da si mislimo. Dragi je otišao doktoru kad je već imao termin i saznanje da mu nije ništa nas nije pretjerano začudilo. Makar kaže iskusni, da kod male djece i nekih prelomića, to zna proći nezapaženo i nek obratimo još pozornost...