Ko koga tu gnjavi...
Zašto moram svaki jebeni prokleti dan ponavljati jednu te istu priču. Zašto taj čovjek ne razumije da sam mu ja žena, a ne kućna pomoćnica i da nemam namjeru za njim skupljati kuhinjsku krpu punu mrvica, nakon što je požderao cijelu polovicu, a zna da mu bijeli kruh škodi. Kreten i budala. Ljuta sam ko ris. I još smo se dogovorili da ja radim sve po kući, nije mi teško ali brate slatki pa možeš se valjda za jebeno smeće brinuti. Nije to nešto tako spektakularno teško, svaki drugi dan je puna vrećica od komposta, a ostalo smeće se skuplja u veliku vreću valjda i po tjedan dana. Ali ne, gospon čeka da se smeće počne prosipavati iz vreće na sve strane, da djeca počnu navlačiti stvari iz nje. Nije to ništa prljavo i nečisto, to je samo ambalaža ali svejedno dobijem mlade kad to vidim. Kompostnih škarnicla imam po tri u kuhinji jer ih iz principa ne želim ja odfurati van. Jebi se dragi, dogovor je dogovor. Neću baš i gotovo.
On ne stigne jadan, a igrati se na kompijuteru stigne i čitati vijesti na teletextu. Ma zajebi spiku.
Danas sam se rasplakala od jada kad mi je te mrvice ostavio na krpi, sve fino razvučeno i otvoreno. I ode on. Pa reko čovjeće, pa kaj si slijep, lud, koji ti je kurac. Daj to pospremi. Da nemre on na sve misliti! Ma nemoj, a na to da se prvo nazove mamica u ranu zoru, to se nikad ne zaboravi. Uf. Bijesnim maksimalno.
I već mu se prijetim da ću jedan dan samo nestati, a njega ostaviti samog sa djecom i psom, pa da ga vidim onda. Kak bi se snašao u đumbusu i govnima, smrdljivim čarapama i mrvicama od kruha. Taj bi valjda za mjesec dana kročio kroz mrvice do pasa, kao kroz snježne nanose. A žohari veličine mačke bi haračili unaokolo. Djeca bi bila posrana i sa sasušenim i zakorenim šmrkljima i to ne od propuha ili hladnog zraka, već od pregrijanosti.
Ne ne, neću otići sama povest ću i djecu sa sobom, ne mogu im to prirediti, povest ću i psa, ne želim da krepa jer nema vode u zdjelici. Ma ne, povest ću i njega jer nema smisla da žohari mutiraju do te veličine, ko bi ih se kasnije riješio. Morali bi baciti bombu u stan i zatvoriti vrata. Manji bi nered ostao od onoga što je on u stanju napraviti....
On ne stigne jadan, a igrati se na kompijuteru stigne i čitati vijesti na teletextu. Ma zajebi spiku.
Danas sam se rasplakala od jada kad mi je te mrvice ostavio na krpi, sve fino razvučeno i otvoreno. I ode on. Pa reko čovjeće, pa kaj si slijep, lud, koji ti je kurac. Daj to pospremi. Da nemre on na sve misliti! Ma nemoj, a na to da se prvo nazove mamica u ranu zoru, to se nikad ne zaboravi. Uf. Bijesnim maksimalno.
I već mu se prijetim da ću jedan dan samo nestati, a njega ostaviti samog sa djecom i psom, pa da ga vidim onda. Kak bi se snašao u đumbusu i govnima, smrdljivim čarapama i mrvicama od kruha. Taj bi valjda za mjesec dana kročio kroz mrvice do pasa, kao kroz snježne nanose. A žohari veličine mačke bi haračili unaokolo. Djeca bi bila posrana i sa sasušenim i zakorenim šmrkljima i to ne od propuha ili hladnog zraka, već od pregrijanosti.
Ne ne, neću otići sama povest ću i djecu sa sobom, ne mogu im to prirediti, povest ću i psa, ne želim da krepa jer nema vode u zdjelici. Ma ne, povest ću i njega jer nema smisla da žohari mutiraju do te veličine, ko bi ih se kasnije riješio. Morali bi baciti bombu u stan i zatvoriti vrata. Manji bi nered ostao od onoga što je on u stanju napraviti....
4 komentara:
<< Home